Dobrodošli na službenu stranicu Grada Metkovića!

O Gradu

Smješten na samoj granici dvaju nekadašnjih svjetova, Venecije i Osmanlijskog imperija, Metković je ipak sačuvao svoj dalmatinski duh i pripadnost hrvatskom nacionalnom biću. To je naročito dokazao u posljednjem ratu kada su na Vrata od Metkovića mnogi navaljivali, jer je od njih do Ploča i mora manje nego iz Zaprešića u Sesvete. 116. brigada HV, kroz koju je prošla većina Metkovaca, znala je što joj je činiti.
Prvi doseljenici koji su osnovali Metković nisu imali puno izbora. Brdo Predolac sa svojim južnim padinama davalo im je dobar zaklon od bure i cjelodnevnu izloženost suncu. Godina 1422., za sada, smatra se prvom pisanom potvrdom postojanja naselja. Predolac i danas čuva svoje stare kuće, čiji vlasnici imaju privilegiju prekrasnog pogleda na grad i dolinu pa sve tamo do Pelješca.
Današnji grad sa preko 17.000 stanovnika predstavlja središnje naselje doline Neretve sa jakim kulturnim i sportskim životom. Na žalost, upravo ono na čemu je grad temeljio svoj razvoj, a to je gospodarstvo, danas još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini. Sadašnji nedostatak Metkovića kao pograničnog grada vjerojatno će u budućnosti ponovno biti njegova prednost.

Osim što je geografski u srcu doline Neretve pa je tradicionalno okrenut poljoprivredi, u zadnje vrijeme otkrivaju se i turistički potencijali Metkovića. U prigradskom naselju Vid je izgrađen prvi muzej in situ – muzejNarone, antičkog grada koji je svoje svijetle trenutke proživljavao u prvim stoljećima prošlog milenija, da bi potonuo u močvaru nakon provala Avara i Slavena početkom velike seobe. Međugorje u susjednoj državi je 35 kilometara od Metkovića, a turističko naselje Klek na dvadesetak kilometara. No, ono što još nije dovoljno iskorišteno jest upravo rijeka Neretva i njezini pritoci, rukavci, jezera. Cijela delta Neretve je prirodni fenomen, bez obzira na austrougarsku regulaciju njena toka i kasnije socrealističke melioracije. Sreća je ipak, da smo izbjegli monstruozne dimnjake, slične onima što su uništili Kaštelanski zaljev. Još uvijek je voda tu čista i ptice naseljavaju močvarna područja.
U gradu je nadaleko poznata Ornitološka zbirka, jedna od najvećih u Europi. Prirodoslovni muzej Metković u potpuno obnovljenim prostorima otvoren je 17. srpnja 2015. godine, ali njegova povijest seže u 1948. godinu, kada je utemeljena Ornitološka zbirka Metković.

U kolovozu održava se tradicionalni Maraton lađa koji je prije mnogo godina pokrenula skupina entuzijasta i tako spasila neretvansku lađu. Što je za Sinj Alka – to je za Metković i dolinu Maraton. Start ispod mosta u Metkoviću treba doživjeti.Sportu u gradu ugled je najviše podigao rukomet, mada je nogomet respektabilno star sport – NK Neretva osnovana je još davne 1919. godine. No, tek uspjesi RK Metković natjerali su mnoge da otvore svoje zemljovide i vide “gdje ga dođe taj Metković”. Današnji Metković živi s rukometom, ali uz nogomet, ne smijemo zaboraviti ni boćare koji su uspješni u najvišem hrvatskom natjecanju, vrijedne veslače i druga sportska društva. Kao što je red i običaj – kultura na kraju. Ali ne u Metkoviću i ne doslovno. Ne možemo se pohvaliti stoljetnom kulturom kao naš Dubrovnik ili manji gradovi uz obalu i u unutrašnjosti. Ali možemo se pohvaliti sadašnjošću. Ustanova za kulturu i sport, Matica hrvatska, jedna od najiskorištenijih gradskih knjižnica, kino, Gradska glazba, Folklorno društvo, kazališni amateri… to je tek dio institucija kroz koje Metkovke i Metkovci utažuju svoju glad za kulturom. Metković ima pravo kazalište, i to na dvije scene sa 480 sjedećih mjesta u zatvorenom prostoru i 800 sjedećih mjesta u prekrasnom otvorenom prostoru uz Neretvu. Ustanova za kulturu i sport, kao krovna organizacija, trudi se privesti svojim sugrađanima sve ono što u Hrvatskoj vrijedi, od kazališnih izvedaba preko koncerata do izložaba renomiranih hrvatskih umjetnika u čemu značajnu ulogu igra Matica hrvatska u Metkoviću. Svake godine u svibnju na Neretvu misečina padne. Istoimena smotra folklora već tri desetljeća okuplja folklorna društva iz Dalmacije, ali i šireg dijela hrvatske obale sa gostima iz Slavonije i susjednih država gdje Hrvati žive.

Burna i bogata prošlost neretvanske doline ostavila je iza sebe brojne spomenike. Najdragocjeniji spomenik iz predantičkog perioda, uz brojne grobne gomile i gradine, je nalaz ukrasne figure jelena, vjerojatno iz željeznog doba, koji se danas čuva u muzeju u Oxfordu. Na prisustvo Grka podsjećaju dva fragmenta mramornog reljefa s prikazima plesačica iz II st. pr. Kr. Ostaci rimske vlasti u dolini su najbrojniji.

Osim Narone sa svojim forumom i augusteumom, kao jedinstvenom cjelinom, tu su i razni pokretni i nepokretni spomenici: nalazi vila rustica, mozaici, skulpture. Bogata je i ranokršćanska sakralna baština. Do danas su iskopani ostaci čak pet ranokršćanskih bazilika u Naroni. Najinteresantnija je bazilika ispod današnje crkve Sv. Vida, uz koju se nalazi i ranokršćanski baptisterij – krstionica iz 5 st., s izvanredno očuvanim osmerokutnim krsnim zdencem. Zanimljiva je i bazilika “na Popričici” s nalazom prekrasnog oltarnog pluteja s prikazom dva pauna i kaležom, simbol euharistije. Iz vremena Neretvanske kneževine preostale su brojne tvrđave od kojih su najznačajnije: Posrednica, Koš, Brštanik, danas prepuštene nebrizi i zubu vremena. Brojni su i kameni nadgrobni spomenici – stećci, a najveća nekropola je u selu Slivno. Stare crkve, koje se spominju u pisanim izvorima srušili su Turci ili su krajem prošlog stoljeća zamijenjene novima. Iz turskih vremena ostala je utvrda Smrdan-grad i monumentalna višekatna Kula Norinska. Izgrađena na ušću rječice Norin u Neretvu početkom 16. st., kula je služila kao branič protiv upada venecijanskih brodova u dolinu. U vojne svrhe korištena je do 19. st. kad je pretvorena u vjetrenjaču. Nažalost, zarastao u bršljan, danas ovaj vrijedni spomenik propada. Zbog čestih ratova i blizine granice nije preostao ni jedan značajniji građevni spomenik iz doba Venecije. Krajem 19. st. grade se župne crkve u Metkoviću i Opuzenu. Crkva Sv. Ilije u Metkoviću 1874. u neoromaničkom stilu, a crkva Sv. Stjepana u Opuzenu 1883. Zanimljivo je da je crkvene mramorne oltare obiju crkava radila majstorska radionica Bilinić iz Splita u kojoj je naukovanje započeo i čuveni kipar Ivan Meštrović. Jedan rani Meštrovićev rad, nadgrobni spomenik, križ s vijencem, nalazi se na metkovskom groblju Sv. Ivana. Kao spomen na slavnu pomorsku prošlost Neretvana u selu Vid podignuta je spomenik “Domagojevi strijelci” rad akademskog kipara Stjepana Skoke. Neretva je svojom ljepotom oduvijek privlačila i bivala inspiracijom za djela mnogih hrvatskih umjetnika poput Becića, Motike i drugih.

Školstvo se u Metkoviću, ali i neretvanskom području u cijelosti, počinje razvijati u doba austrijske vladavine. Tako je prva osnovna škola utemeljena 1798., za prve austrijske vladavine u Dalmaciji, u Opuzenu. Opuzen je u prvoj polovici 16. stoljeća bio upravni, sudski i crkveni centar Donjeg Poneretavlja.

U Metkoviću se, zbog posebnog geografskog položaja, počelo zarana razmišljati o otvorenju pučke škole. Vlada je već 1838. urgirala da se osnuje pučka škola na teret općine, a školski nadzornik u Makarskoj Stjepan Crničić, tražio je 1841. od metkovskog župnika popis djece sposobne za školu. Tako je osnovna škola u Metkoviću otvorena 1845., Odlukom Bečke dvorske komisije za znanost još iz 1821. po kojoj su se u preturskim, kao i ostalim većim mjestima, mogle osnivati trivijalne škole.

Škola u Metkoviću bila je tzv. Niža pučka škola prema Pravilniku vlade od 1823., kojim se donose posebni propisi za pučke škole na području Dalmacije. Prema njima, morale su postojati niže puške škole. Svrha im je bila prva potrebna naobrazba za svu djecu bilo kojeg staleža. Više pučke škole od tri ili četiri razreda bile su određene za poučavanje mladeži koja će se posvetiti nauku i zanatima. Ondje gdje ima manje od pedeset dječaka i djevojčica od 6 do 12 godina moralo se pobrinuti za njihovo poučavanje koje će biti najprikladnije, a da se ne uspostavi redovita škola. U nižim pučkim školama poučavalo se «dalmatinskim« ili talijanskim jezikom.

Međutim, zbog zaostalosti, te nepovoljnih zdravstvenih i privrednih prilika Donjeg Poneretavlja, školstvo veoma teško prodire. Nakon osnutka prve škole u Metkoviću, u prvom desetljeću njezina postojanja nastava se odvijala u vrlo teškim uvjetima: pitanje prostorija, plaćanje učitelja, održavanje kontinuiteta nastave, te nerazumijevanje naroda i općinskih vlasti. Zbog toga škola nije radila u vremenu od 1850. – 55. Budući da je crkvena vlast vodila pučku prosvjetu, upravitelj je škole bio mjesni župnik, a nastavu su vodili učitelji. Učitelje je postavljao Splitski Ordinarijat. Prvi učitelj metkovske pučke škole bio je Nikola Vuletić, a školski upravitelj Ivan Grupković Puljan rodom iz Pline. Spomenuti upravitelj dolazi u Opuzen za župnika i dekana Neretve. Makarsko nadzorništvo ga je imenovalo 2. siječnja 1846. za školskog nadzornika u neretvanskom kraju. I ta služba prelazi 1858. u Metković, kada je i neretvanski dekanat prešao iz Opuzena u Metković. Medutim, i dalje je neretvanski školski nadzornik ovisan od onoga u Makarskoj.

Učitelji su započinjali službu nakon završene metodičke škole u Zadru. Nisu se smjeli udaljavati iz mjesta službovanja bez dopuštenja upravitelja i općinskih vlasti.

Učiteljska plaća je iznosila u početku 130, a kasnije 300 fiorina godišnje. Oni se često žale Ordinarijatu da neredovito primaju svoju plaću. Učitelji su u Metkoviću vodili razrednu nastavu u svim razredima, osim vjeronauka, koji je vodio upravitelj-župnik. Kako su to bile dvorazredne škole (s nižim i višim odjelom prvog razreda), to su oni vodili po tri razreda. Osim redovite nastave, učitelji su poučavali i u tzv. blagdansko-nedjeljnoj školi. Vlasti su zbog ondašnjih socijalnih prilika, zabačenosti mjesta, oskudice u školskom prostoru, malobrojnosti učitelja, te odnosa prema naobrazbi puka preporučivali otvaranje tih nedjeljnih škola. Kad je u Metkoviću otvorena osnovna škola 1845., odmah je upravitelju Grupkoviću Puljanu naloženo da otvori nedjeljnu školu. Učenici između šeste i dvanaeste godine starosti, bili su obvezni pohađati osnovnu školu, a od dvanaeste do petnaeste godine nedjeljnu školu.

Učitelji su koncem polugodišta održavali javne ispite učenika, a o uspjehu i posjećivanju nastave slali su polugodišnja izvješća Makarskom nadzorništvu na potvrdu.

Knjige za uporabu u osnovnim školama tiskale su se u Zadru, Trstu i Mlecima, a kasnije u Beču. One su se prodavale po propisanim cijenama, a siromašnijim učenicima dijelile su se besplatno. Kako je metkovska škola potpala pod splitsko okružje te je knjige dobivala iz Splita, preko Makarskog nadzorništva. Knjige su se prodavale od 1. rujna, tj. od početka velikih jesenskih praznika.

Od godine 1860. u spletu Programa hrvatskog narodnog pokreta u Dalmaciji je i Program ponarođivanja školstva. Općine su zahtijevale i pravo odlučivanja o nastavnom jeziku u tim školama. Austrija je podržavala talijanski jezik s namjerom da se uspori razvitak hrvatske misli i stvori jaz između pristalica autonomaškog pokreta i hrvatskog narodnog pokreta. Zato je bila teška borba za uvođenje materinjeg jezika u škole. Osnovne su Škole u Dalmaciji prema čl. 19 državnog temeljnog zakona od 1867. trebale raditi na hrvatskom jeziku.

Godinu dana ranije (1866.) u Metkoviću je nastava na hrvatskom jeziku cijeli dan. Ravnatelj je bio fra Vinko Janavić, župnik, rodom iz Sumartina, a učitelj svjetovnjak Ante Gluščević. Učenika je bilo 118 (58 dječaka i 60 djevojčica). Ženska škola otvorena je 1873. u kući Nike Carevića. Prva učiteljica bila je Artemija Perić. Odlukom Namjesništva, otvara se 1894. Mješovita škola u Metkoviću udruženjem 2 razreda muške i 1 razredom ženske škole.

Tih je godina donesen i Zakon o školstvu (1869.) kojima se prosvjeta odjeljuje od Crkve, pa se otada škola trebala razvijati kao samostalna institucija za koju je osnovano Pokrajinsko školsko vijeće pri Pokrajinskoj vladi u Zadru. Prema tome zakonu imenovanje je metkovskih učitelja prešlo na Kotarsko školsko vijeće u Metkoviću, koje otada postoji.

U Metkoviću su, jednako kao i u većem dijelu drugih dalmatinskih općina, 70-e godine XIX. st. označile konačnu pobjedu Narodne stranke i siguran i nepovratan pad autonomaša. Izbornom pobjedom Narodne stranke i izborom za općinskog načelnika svog predstavnika Ivana Gabrića, Metković se uvrstio u niz dalmatinskih gradova, koji će otada, pa sve do kraja hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, biti veliki oslonac hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog nacionalnih zasluga preporoditelja, a u skladu s općim gospodarskim razvojem Metkovića i neretvanske doline, porastao je broj osnovnih škola, te ih u početku XX. st (1905.) metkovska općina ima ukupno 11.

U Metkoviću je postojao i dječji vrtić, a otvorile su ga časne sestre 1912. god., da bi 1925. postao državni dječji vrtić.

Rješenjem Ministarstva prosvjete O.N. br. 181 od 3. siječnja 1924. otvorena je u Metkoviću Državna mješovita građanska škola. Prosvjetne, društvene i privredne prilike Donjeg Poneretavlja diktirale su otvaranje jedne ovakve škole. Zaslugu za to treba ponajprije pripisati Josipu Gluščeviću, umirovljenom nastavniku trgovačke škole, i školskom upravitelju, te nekolicini prijatelja škole i prosvjete od kojih posebno treba spomenuti Frana Nonkovića, Miću Jeramaza, Patricija Gluščevića i Špiru Paronosa.

Redovita nastava započela je 22. rujna 1924. a djelatnici škole bili su:

– Redoviti nastavnici Građanske škole (Desanka Bućan, Ivan Kljenak, Eufemija Nardin i Dinko Planjar).

– Učitelji osnovne škole na radu u Gradanskoj školi (Anka Fakin, Cvijeta Folkoni, Katica Martić, Radovan Paović i Frano Sladović).

– Honorarni nastavnici (Vinko Jakulić, sreski školski nadzornik i Stjepo Sladojević, upravitelj Osnovne škole).

– Vjeroučitelji (o. Frano Klarić, dekan, Eugen Nožin, paroh, Šeat o. Metodije, paroh, Rade Jerković, kateheta).

Prvi upravitelj škole bio je Josip Gluščević (koji je reaktiviran) te je tu dužnost obavljao sve do 1932. kada je ponovo po osobnoj želji umirovljen, nakon 42-godišnjeg učiteljevanja. Nakon njega upravitelj škole bio je Martin Blaga (1932. – 1934.), te Ivo Gabrić (1934. – 1939.). Škola nije imala svojih prostorija, pa se nastava vodila po privatnim zgradama (u Paronosovoj kući, a od 1936. u kući Časnih sestara). Od školske godine 1927./28. Metkovska građanska škola ima četiri razreda i četiri odjeljenja.

U prvi razred mogli su se upisati oni učenici koji su završili četvrti razred osnovne škole, bez ijedne slabe ocjene, ili su završili koji razred vise narodne škole, ako nisu stariji od 14 godina. U stariji razred (II., III., i IV.) primali su se učenici koji su završili prethodni razred Građanske škole, a mogli su se upisati i učenici neke srednje škole, ako polože dopunski ispit. Pri upisu plaćala se određena školarina Broj upisanih učenika uvijek je bio iznad zakonskog minimuma, pa ono nikad nije dovodilo u pitanje postojanje škole. Štoviše, broj učenika se nakon petnaest godina rada, utrostručio što se može vidjeti i iz toga da se šk. god. 1924./25. upisalo 73 učenika, a šk. god. 1938./39. 219 učenika.

Školu su pohađala djeca iz Metkovića i okolice, ali i iz udaljenih krajeva, posebice iz Hercegovine. Za učenike – putnike bio je organiziran poseban vlak.

Predmeti koji su se izučavali kroz 4 razreda školovanja bili su: hrvatsko-srpski jezik, francuski jezik, zemljopis, povijest, račun, geometrija, fizika, botanika i zoologija, kemija, crtanje, lijepo pisanje, pjevanje, higijena, kućanstvo, građanska prava i dužnosti, gimnastika, ručni rad, vjeronauk (rimokatolički, pravoslavni i islamski). Odlukom Kr. Banske uprave Prosvjetno odjeljenje u Splitu od 12. listopada 1937. uvedeno je učenje njemačkog jezika u prvi razred ove škole, umjesto francuskog jezika. Na kraju četvrtog razreda, polagao se završni ispit.

Škola je imala, osim učionica gdje se održavala nastava, kabinete i zbirke pojedinih predmeta s poprilično bogatim nastavnim sredstvima i pomagalima. Također, postojala je nastavnička i učenička knjižnica, te školska radionica.

Učenici su imali mogućnost članstva u pojedine đačke udruge pri školi, kao npr. u Podmladak Crvenog Križa, Podmladak jadranske straže i Naraštaj sokola. Svi roditelji učenika bili su članovi Zajednice doma i škole, koja je od svog utemeljenja (1934.) pa cijelo vrijeme postojanja imala bitnu ulogu u napretku rada škole.

Odlukom ministarstva prosvjete od 17. kolovoza 1936. škola je dobila poljoprivredni smjer, ali je Zajednica svojim zalaganjem uspjela promijeniti smjer škole od poljoprivrednog na trgovački. Tako je 14. 10. 1936. Državna građanska škola u Metkoviću, trgovačkog usmjerenja. Od tada učenici proučavaju nove predmete: stenografiju, daktilografiju, trgovinu i knjigovodstvo.

Kako je zadatak škole da osposobljava učenike za trgovinska, zanatsko-industrijska i poljoprivredna zanimanja, pružajući im zaokružena praktična znanja i razvijajući im ljubav za ta zanimanja, daje ipak mogućnost prelaska svršenim učenicima u srednje škole. Svršenim učenicima građanske škole sa završnim ispitom, dopušten je upis u ove stručne škole:
srednju tehničku školu, srednju poljoprivrednu školu, trgovačku akademiju, višu žensku zanatsku školu i pomorsko-trgovačku akademiju.

Poslije drugog svjetskog rata nisu postojale građanske škole. lako je Zajednica doma i škole metkovske građanske škole već 1940. podnijela zahtjev da se ta škola pretvori u nižu realnu gimnaziju, na to se moralo čekati do 1945. Tad je otvorena u Metkoviću niža gimnazija s tri razreda, a 1951., otvoren je i četvrti razred.

 

Komentari su zatvoreni.